Kažu da prosto znaš kada ćeš se udati za nekog muškarca. Tako bi, navodno, trebalo da bude. Izlaziš s momcima, spavaš sa njima, živiš s njima – proživiš godine od dvadesete do tridesete zaljubljujući se i odljubljujući. A onda, jednog dana, sretneš tog odredjenog čoveka i prosto znaš da je on “onaj pravi“. Razlikuje se od svih koje si do tada srela. Osećaš da si sanjim srećnija, da si nešto posebno, da si živa. I tako se venčate.
Dve nedelje ste Barbi i Ken. Venčanje je prava predstava u
hotelu “Plaza“, ti si u venčanici boje belanceta iako si već prešla
tridesetu. A učešće za kuću straćite na četrnaest dana boravka
na Karibima.
A onda, kad konačno dovedeš svog Kena kući, shvatiš da je to bila
prenagljena, nagonska kupovina. Toliko si želela etiketu “udata“
da nisi razmišljala, a sada ti i ne izgleda baš toliko dobro kao pod
bleštavim osvetljenjem kabine za presvlačenje. Čak ti nije ni
taman po meri; i mada si ubedila sebe da će odgovarati za svaki
dan, sad nalaziš da je neudoban i da ti ide na živce. Platila si ga
svojom slobodom; on je najskuplja greška od svih koje si ikada
napravila. U braku ste manje od tri meseca, a tebi zbog svega što
on uradi ili kaže do?e da vrištiš, što i činiš, ali u sebi: “Do kraja
života?! Ne mogu s tim da živim do kraja života!“
Ali ne izgovaraš to naglas jer se stidiš te strašne, užasne greške.
Premda ga prezireš zbog načina na koji, na svojoj strani kreveta,
seče nokte na nogama, istovremeno znaš i da to nije razlog za
razvod. Da je to nečujno mučenje koje proživljavaš u potpunosti
tvoja sopstvena krivica jer si se udala za njega, a ne voliš ga
izistinski. Ili bar ne dovoljno. Kad sad razmotriš sve unatrag, jesi
li ga ikada uopšte volela, ili je po sredi bila samo očajnička želja
da se udaš? Jer ljubav, prava ljubav, svakako mora biti jača, ona
se ne pretvara u mržnju zbog tričavih, svakodnevnih sitnica.
Ljubav je nešto krupnije. Ljubav ne greši. Prava ljubav ne greši.
Bar ne ona ljubav zbog koje se udaš za nekoga.
U sedmoj nedelji braka obraduju te statistički podaci da se svaki
četvrti brak završi razvodom, pa zaključiš da je šest meseci
razuman rok da pokušaš da stvari dovedeš u red i upristojiš svoj
brak.
Ali znaš da nije baš tako. Hoću reći, zapravo ne pokušavaš. Pa ne možeš da odoliš, te zaključiš da si pripadnica onog naraštaja žena za koje je brak izazov i tegobno stanje bitisanja.
Ili pak može biti da ne postoji nikakva univerzalna grupa, da ne postoji obrazac, kliše uslovljen duhom vremena.
U tom slučaju, ja sam samo žena koja se udala za pogrešnog
momka i pokušava da nadje izlaz.
KEJT KARIGAN – RECEPTI ZA SAVRSEN BRAK